Grad je inače lijep

Bijeli Meštrovićev paviljon na naslovnici reizdanja knjige Zašto volim Zagreb potiče čitatelja na pomisao o tome kako bi danas izgledao neki Tenžerin tekst. Njegovo pero nedvojbeno bi ispisalo kritiku odnosa današnjih vlasti prema iznimnim kulturnim spomenicima. Zagreb danas traži identitet preko raskopanih, opustjelih ljetnih ulica – jednako kao što ga je tražio 70-ih i 80-ih godina, kada je Tenžera pisao feljtone. „Vječno vraćanje istog“ jezovito dolazi do izražaja u gotovo svakom tekstu punom šarolikih likova zagrebačkoga mikrokozmosa.

Izd. Mozaik knjiga, 2017.

Kad se pročita neki Tenžerin tekst, vrlo jasno se može znati u kojem je vremenu tekst nastao, ne po tome što iz teksta proizlaze informacije, već po tome što danas nema takvih stilskih pera u nas, posebno ne onih feljtonističkih i novinarskih. Veselko Tenžera (1942–1985) bio je novinar, esejist i feljtonist te književni i likovni kritičar koji je pisao u mnogim uglednim časopisima, poput Vjesnika, Starta, Studija, Danas, Slobodne Dalmacije i sl. Autor je likovnih monografija te dramskih tekstova. Vrlo je često uspoređivan s velikanima naše feljtonistike i kritike – Matošem, Ujevićem i Šoljanom – te su oni i dio njegovih tekstova. Posebno Matoš, jer se odnos koji je gajio Matoš – „volim Zagreb, ali ne i Zagrepčane“ – uvelike može preslikati na Tenžeru, doduše s više ljubavi prema ljudima.

Nenadmašni feljtonist Veselko Tenžera (1942–1985)

Tenžerini su tekstovi svježi, lucidni i humoristični, određene strukture i opsega. S lakoćom prenose složene teme u vrlo jasne misaone konstrukcije, odlično argumentirane. Tako će feljton Posljednji doktori šankologije možda izgledati kao hvalospjev gemišta i gotovo hamvaševske filozofije vina, no vrlo brzo iz njega će proviriti blagost i naklonost prema „ljudima za vratima gostionice“. Jer Tenžerini su tekstovi zapravo angažirani, prožeti svojevrsnim aforizmima koji strše iz tekstova. Od tema kao što su obični tramvaj, rock-glazba, psi i njihovi gazde, taksisti Tenžera će napisati jednako iscrpne i zanimljive tekstove kao i za brojne naše velikane, poput Ive Pogorelića, Slavka Mihalića zatim Ivana Lackovića, Vjekoslava Majera.

Stilski je primjer iznimne načitanosti, pravovremenosti, ali i doziranosti književnim, filozofskim, likovnim, filmskim referencijama, pa i onima iz popularne kulture. Posebno je izražena njegova ljubav prema nogometu. U već kultnom feljtonu Dinamo kao filozofija utjehe Tenžera će bez sentimentalizma, već s britkim humorom, opisati mentalitet gomile: „Dinamo je stoga važan psihološki i kulturološki fenomen ovoga grada: ne ide li vam u životu onako kako ste zamislili, imate se s kime identificirati; ide li vam, pak, u životu iznad očekivanja, Dinamo vam je dobra mjera koja pokazuje što ste sve izgubili.“

Rečenicu koju je Tenžera uspio uklopiti u tekst, a pročitao ju je na pismu jedne žene: „grad je inače lijep“ svjedoči s jedne strane o njegovoj sposobnosti oblikovanja jednostavne svakodnevice u intimni portret čovjeka, s druge strane ukazuje čitateljima koliki je bio njegov interes za detalje i živote različitih ljudi. S tim na umu teško je sa sigurnošću utvrditi koliko su neki feljtoni u kojima problematizira žene tek izraz duha svijeta i vremena u kojem je živio, a što osobni opservacijski dojam, ostaje svijet žene prikazan poprilično klišejizirano, iako provučen kroz mjestimično zanimljiv humor. Uz standardne teme, od ljubavnih i preljubničkih odnosa, prijateljica noći, naglaska na ženski vanjski izgled protkan sentimentalnošću za nekim prošlim vremenima u feljtonu Zagrepčanka do milostive, gazdarice i drugih ženskih likova koje prati živopisni leksik, očekivala se i neka drukčija vizura ženskog svijeta, koja se tek pomalo nazire u feljtonu Starica koja je postala slika.

Tenžera se mogao ograničiti na sanjarenje o gradu, no on se odlučio na teži put, na pisanje o gradu koji iznimno voli. Grad je tako središte iz kojeg se šire silnice Tenžerinih interesa. Pitanja koja postavlja i misli kojima se bavi u knjizi lako možemo i danas postaviti i promišljati: ima li Zagreb asimilacijsku moć modernoga grada, tko je zagrebački malograđanin, je li Zagreb izgubio moć da proizvede kulturni događaj i što mi danas podrazumijevamo pod zagrebačkom kulturom? Opisujući Kožarićeva Matoša u sjajnom feljtonu Klupa – panteon skitnice čitatelj će pronaći ponajbolji opis Zagreba, sjetan i magičan: „To je grad bez kojeg se ne može, kao što je teško u njemu biti, grad koji se u nama, na daljinu, otvara poput nostalgične rane, ali i grad u kojem se sanja o bijegu.“